Snaga kojom nasilje utiče na svijet žrtve zabilježena je u nizu istraživanja. Vršnjačko nasilje svijet žrtve može ispuniti strahom, nesigurnošću, tugom, usamljenošću i osjećajem bespomoćnosti. Za dijete ili mladu osobu škola postaje nesigurno i neprijateljsko mjesto u kojem oni u svakom trenutku mogu biti povrijeđeni. Budući da je to okruženje važan dio njihovog života od kojeg ne mogu pobjeći, neke žrtve vršnjačkog nasilja su svakodnevno suočene sa strahom i neizvjesnošću, zbog čega se kod njih može javiti otpor prema odlasku u školu i hronično izostajanje iz škole, a njihov uspjeh u školi može oslabiti.

Nasilje među vršnjacima (eng. bullying) se može definisati na sljedeći način: učenik je zlostavljan kada je više puta ili trajno izložen negativnim postupcima od strane jednog ili više učenika (Olweus, 1998). Ova definicija naglašava negativno tj. agresivno djelovanje koje se ponavlja kroz duži vremenski period.

U širem smislu, nasilje je svjesna okrutnost usmjerena prema drugima s ciljem stjecanja moći, i to nanošenjem psihičke, odnosno fizičke boli.

Nasilje među djecom možemo podijeliti u više oblika:
1. Fizičko – ovaj tip nasilja je najuočljiviji oblik, te podrazumijeva udaranje, guranje, štipanje, čupanje itd
2. Verbalno - najčešće prati fizičko, te podrazumijeva vrijeđanje, širenje glasina, stalno zadirkivanje, ismijavanje
3. Emocionalno - podrazumijeva namjerno isključivanje žrtve iz zajedničkih aktivnosti razreda, kao i ignorisanje
4. Seksualno - uključuje neželjeni fizički kontakt i uvredljive komentare
5. Cyber – zlostavljanje korištenjem digitalnih tehnologija; može se događati na društvenim mrežama, platformama za dopisivanje i igranje igrica, te mobilnim telefonima
6. Kulturalno - podrazumijeva vrijeđanje na nacionalnoj, religijskoj i rasnoj osnovi i
7. Ekonomsko - uključuje krađu i iznuđivanje novca.

Jedna od najčešćih i najsnažnijih posljedica vršnjačkog nasilja je gubitak samopoštovanja, odnosno osjećaj manje vrijednosti i samokritičnost. Stalno usmjeravanje nasilnika na određenu osobinu žrtve kroz ponižavanje i uvrede mogu dovesti do toga da žrtva počne sebe posmatrati očima nasilnika i razvije vjerovanje da je ta osobina čini manje vrijednom osobom. Gubitak vjere u sebe može dovesti do povlačenja od društva. Imajući na umu da nasilnici žrtvu često nastoje izolirati i izdvojiti od društva, dobijamo sliku djeteta koje se u trenucima kada mu je zapravo potrebna najveća podrška osjeća usamljeno i napušteno. Svakodnevna izloženost neugodnim ponašanjima vršnjaka može dovesti i do osjećaja bespomoćnosti te gubitka vjere da se nešto zaista može promijeniti.

Djeci i mladima koji doživljavaju neki oblik vršnjačkog nasilja može biti vrlo teško ohrabriti se i potražiti pomoć. Svako od nas može biti osoba kojoj će se dijete ili mlada osoba suočena s vršnjačkim nasiljem obratiti za pomoć . U tom trenutku važno je biti svjestan hrabrosti koja je bila potrebna da osoba pred nama s nekim podijeli svoju priču.

Razlozi za neprijavljivanje vršnjačkog nasilja često leže u strahu i osjećaju bespomoćnosti koje i mogu ispunjavati svijet žrtve nasilja. Djeca koja ne progovaraju o nasilju mogu se bojati da će im se nasilnik osvetiti, bojati se da im niko neće vjerovati, vjerovati da se ništa neće promijeniti, vjerovati da će roditelji ili stručnjaci u svojim nastojanjima da pomognu samo pogoršati problem, da će reći nasilniku ko im se tačno obratio za pomoć ili da će u svojoj okolini ispasti “tužibabe”. Neki od njih mogu se osjećati posramljeno jer se nisu uspjeli odbraniti ili krivo jer misle da su na neki način doprinijeli tome, dok drugi možda ne doživljavaju ta ponašanja kao nasilna i nisu svjesni da nijedno dijete ne zaslužuje suočavati se s njima (Kovačević i Buljan Flander, 2005; Smokowski i Kopasz, 2005).

O nasilju se radi samo ako su uključena tri osnovna elementa (prema Olweus, 1998):

negativni postupci - negativan postupak je namjerno nanošenje ozljeda drugoj osobi. Mogu biti fizički i verbalni. Fizičko nasilje je kada neko udara, gura ili sputava drugoga tjelesnim dodirom, dok verbalno uključuje izrugivanje, zadirkivanje, ali i prijetnju. Međutim, treba naglasiti kako se negativni postupci pojavljuju i bez upotrebe riječi ili tjelesnog dodira – npr. u obliku društvene izolacije, kreveljenjem, nepristojnim kretnjama ili odbijanjem da se udovolji željama druge osobe.

trajni postupci - da bi se neki negativan postupak smatrao nasiljem mora se ponavljati i biti trajan. Ovaj uslov je postavljen u definiciju nasilja kako bi se iz pojave nasilja u školi isključili povremeni beznačajni sukobi između učenika, poput zadirkivanja, a koji su sastavni dio igre i relativno prijateljske naravi.

asimetričan odnos snaga - termin nasilništvo se koristi samo ako između učenika postoji nesrazmjer snaga. Stvarni i/ili percipirani nesrazmjer snaga može se javiti u situacijama direktnog nasilništva ako je učenik (žrtva) zaista fizički slabiji u odnosu na učenika (zlostavljača), ako žrtva sebe doživljava fizički ili mentalno slabijom.

Uloga onih (djece) koja posmatraju nasilje

Većina učenika u razredu ili školi ne čine stalno nasilje niti su stalno žrtve nasilja. Mnogi su često u situacijama da posmatraju svoje kolege kako se tuku, svađaju ili vrijeđaju. Učestala zabluda o učenicima "posmatračima" je da ostanu neutralni ili da pokušavaju podržati žrtvu kada vide da se nasilje događa. Nažalost, istina je zapravo da su učenici koji posmatraju nasilje skloniji stati na stranu nasilnika i pomoći mu nego da pokušaju pomoći žrtvi, a katkad postanu i aktivni učesnici nasilja. Postoji nekoliko objašnjenja zašto se to događa. Jedan je da nasilnici uživaju određeni ugled među vršnjacima, oni su "cool face" kojima se ostali dive te na taj način mogu uticati na posmatrače. Uticaj će biti snažniji ako posmatrač ima osjećaj nesigurnosti i ne uklapa se lako u društvo. Može se bojati, ako bi pokušao spriječiti nasilje, da će mu se nasilnici osvetiti ili da će nekog od svojih prijatelja dovesti u nevolju. Također, ako se čini da je nasilnik na neki način nagrađen za svoje ponašanje, posmatrač je skloniji uključivanju. Drugo objašnjenje zašto se nekad i posmatrači počnu nasilno ponašati je da se promatrač osjeća manje odgovornim i krivim za ono što čini kad je dio grupe. Ponekad kod djece postoji strah da će ih vršnjaci izbaciti iz društva ako se ne ponašaju na sličan način kao i oni. Dalje, mnogi žrtvu smatraju odgovornom za nasilje jer je izazivala, manje im je simpatična, vide je u negativnom svjetlu, te joj zato teže prilaze u pomoć.

Jedan od razloga zašto djeca ne reaguju kako bi spriječili nasilje je što mnogi misle da se ni tako ništa ne bi promijenilo i odrasli im ne bi pomogli. Prevenciju vršnjačkog nasilja otežava upravo činjenica da među učenicima postoji jaki tabu protiv informisanja nastavnika o pojavama nasilja. Mnogi učenici navode zabrinutost da bi bili nezaštićeni u područjima škole koji se ne nadgledaju. Neki posmatrači također osjete olakšanje kada nisu meta i često se udalje od žrtve, smanjujući empatiju i olakšavajući sebi odmak od situacije.

Šta karakterizira vršnjačko nasilje: 

• namjera da se druga osoba povrijedi, odnosno da joj se nanese neki oblik štete (fizičke, emocionalne, socijalne)
• neravnopravnost moći (fizičke ili statusne) u odnosu između žrtve i počinitelja nasilja
• nasilje je trajno, odnosno žrtve žive s prijetnjom da će se ono ponoviti
• ponašanje prelazi osobne granice prihvatljivog ponašanja

Svaki naš poticaj, ohrabrenje, savjet kome se obratiti, podrška i razgovor, djetetu ili mladoj osobi suočenoj s nasiljem mogu pomoći da prevlada nesigurnost i pokuša promijeniti situaciju u kojoj se nalazi. Osim toga, podrška prijatelja, porodice i šire okoline te pravovremeno zaustavljanje nasilja mogu značajno doprinijeti  ublažavanju ili čak potpunom izbjegavanju moguće slike svijeta žrtava kakvu pružaju istraživanja. Svako od nas na svoj način može doprinijeti sretnijem i mirnijem odrastanju djece i mladih.